Univerzalne vrijednosti književnog djela i života Seferovića
Istina je najubojitije oružje pisca
EA: Napisali ste 24 knjige. Ne posustajete i u ovim poznim godinama života (89). Otkud crpite tu intelektualnu energiju? Što vam je najveći motiv u pisanju?
Motiv za moje pisanje koje svjedoči od Drugog svjetskog rata do naših dana je u iskustvenim porukama da čovjekovo bogatstvo čini njegovo znanje i humanost, da stvarna vrijednost nije što je čovjek skupio za sebe, već šta je drugima dao i ostavio, to se pamti i ne zastarjeva, ne zaboravlja, da to ne mogu otpuhati orkanski vjetrovi ni morske struje. Moji prvi ozbiljniji zapisi o drugima pojavili su sa sa knjigom “Drugovi iz bataljona”, koja je objavljena 1955. godine, pod uredništvom pjesnika Maka Dizdara, a dvije godine kasnije promovisane su i druge knjige “Tajna partijske ćelije” i “Bataljon u okupiranom gradu”. Od tada pa do danas, dokument je temelj u mom radu, u tim i u sljedećim knjigama, crvena nit pripovijedanja. Tako bilježim doživljaj, dopisujem nove i istražene činjenice, upečatljive pojedinosti, pišem o životu s lica i naličja, dajem sliku ljudskih sudbina, bez mistifikacija i retuširanja, ostajući stalno sumnjičav i kritički usmjeren ako imam samo jedan izvor informisanja, u želji da se izbjegne jednostranost i neobjektivnost.
EA: Sve to što opisujete nije bilo lako postići u minulom sistemu vrijednosti, koji je bio prepoznatljiv po jednostranom tumačenju. Kako ste se, zapravo, tome odupirali?
Biće da su moje profesionalno angažovanje prvo prepoznali mnogi književni kritičari, među njima i osam akademika, koji su mi podarili povoljne prikaze, poput istaknutog kolumniste Elija Fincija, koji je u svom književnom ogledu povodom knjige “Pred očima grada”, u “Politici” - napisao da se knjiga odlikuje autentičnom atmosferom “što se neda postići bez temeljnog ličnog poznavanja ljudi, ideja, ciljeva, uslova, onoga što istinu o sebi čini punom životnom istinom”. A, istina je kao što i Vi dobro znate - najubojitije oružje pisca.
EA: Moram Vas pitati - koju temu u ovim poznim godinama života još kanite obraditi, zapravo - koja je vaša knjiga još nenapisana?
U mojoj najnovijoj knjizi “Život piše svoju priču” biće četrdesetak dokumentarnih pripovjesti koje čine isto toliko životnih istina i bez partijskih, vjerskih, državnih i ideoloških programa, jer svaki događaj je jedan bljesak života i vremena, glas pojedinca ili kolektiva, svijet za sebe. U njima su i moja familija i neki prijatelji. Tekstove moje nove knjige u pripremi za štampu prihvataju kao aktuelne spisateljske spoznaje i iskustvene životne priče, ispisane kako ih je život nanosio i obilježavao.
To su i zapisi o generacijama koje su “boljele tuđe rane”, sazvježđa o običnim ljudima za sva vremena”, polemike, suprotstavljanja i podrške, prepuštajuči poslijednju stranicu čitaocima. Ukratko, u pitanju je istraživačko novinarstvo, za koje je potrebno dosta znanja, vremena i upornosti.
(Iz intervjua sa novinarom i književnikom Erolom Avdovićem, 2015 godine)
Moje kćerke – Selena Seferović, professor u čikaškim školama, doktorski kandidat i autor knjige Bosanska biblioteka, Sanja Seferović Drnovšek – advokat i profesor, magistar društvenih nauka, osnivač i glavni urednik časopisa Nova Žena, osnivač i direktor Bosansko Američkog instituta genocida i član Illinois državne komisije za holokost i genocide, autor knjige Suceljavačeljavanje sa predrasudama, sin Vanja Seferović, magistar biznisa - moje tekstove koje sada objavljujem prihvataju kao aktuelne spisateljske spoznaje i iskustvene životne priče, ispisane kako ih je život nanosio i obilježavao.( Iz knjige Život piše svoju knjigu)
Vrijeme ratnih odjeka na ovoj strani okeana, dograđivano je i poratnim okupljanjem radi zajedničkih ostvarenja, potrebom za kulturnim događajima, prije svega bosanskom literaturom. Bosanska biblioteka Čikaga je smještena u prostorijama državne regionalne biblioteke Conrad Salzer, koja nam je besplatno ustupila svoju veliku svečanu salu za promocije knjiga, koncerte, i izložbe slika, od februara 2000 godine. U ovoj knjizi su obuhvaćene 23 promocije sa raznim kulturnim programima.
Klikom na naslovnu stranu otvoriće te knjigu u pdf formi.
Autobiografsko dokumentarno pripovjedanje čikaške profesorice o životu kojim živi intimni su zapisi bez pretenzije da se piše istorija bilo čega, kazivanje koje životnim pričama svjedoči o prilikama koje prate i opterećuju svakodnevnicu prepunu nepoznavanja drugog i drugačijeg, govori o predrasudama protiv kojih se čovjek svog vremena bori znanjem, obrazovanjem i društvenom angažovanošću.
Klikom na naslovnu stranu otvoriće te knjigu u pdf formi.
Vanji i Mariji, Ovi zapisi članova porodice Seferović sa osmatračnica svoga vremena govore o ljudskom i neljudskom, progresivnom i destruktivnom, vjerujući da pored rana bez prebola postoje i rane od prebola, da istina i pravda nakraju nadvladaju nasilništvo i agresivne nasrtaje, sa zadovoljstvom i porukama zajedništva. Pozdrav Mesnur (Preboli zla)
Neka te Vanja, i ova moja knjiga stalno podsjeća da si ponikao u porodici u kojoj se birana pisana i izgovorena riječ uvjek smatrala kao preduslov stvaralačkog rada i uspjeha u životu, Sa srećom, Mensur (Vrijeme ratno Manojla Manojlovića)
Sinu Vanji, Magistru finansija, strpljivom tehničkom i dizajnerskom umjetničkom uredniku, i njegovom vjernom saradniku snahi Mariji, u znak zahvalnosti za odlično oblikovanu knjigu Život piše svoju knjigu, Mensur
Vanja, Nikad ne zaboravi “kamenu dugu” na Neretvi, pa i očevu riječ o svom zavičaju, Tvoj otac Mensur (Mostarski kolopleti)
Mariji i Vanji! Skrenite,ponekad, pogled i na tri poginule djevojke iz tri nacionalne sredine, sa osjećanjem da i vas dvoje, kao i vaši roditelji, živite životom za kojim su žudile i rano ugasle plemenite i hrabre Hercegovke, Srdačno Mensur (Rascvjeti bratsva)
Dragi sine Vanja,Ovaj partizanski svjet neka ti u životu bude i blizak i poštovan.Srdačno, Mensur (Partizanski kolopleti)
Sinu Vanji u znak zahvalnosti što vlastitim snagama, samouvjereno, voljom i znanjem kleše svoj životni put, S ljubavlju, Mensur (Šestorica osuđenih)
Vanja, Evo moje prve knjige iz 1955. 30 reportaža o ljudima i događajima, ratne i poratne teme, govore o gotovo istovjetnom moralu mladih ljudi našeg podnevlja, Srdačno Mensur (Drugovi iz bataljona)
Vanja, Slijedio sam princip stvalatšva Žan Pol Satra (“Pišem kako bih na čistac izvukao neke okolnosti”) i istraživao, godinama, dramu jednog manjeg dijela bošnjackog svijeta, nevelika i usamljena jezgra četnickog ravnogorskog političkog usmjerenja u Drugom svijetskom ratu, sudbine zagubljenih i prevarenih nevoljnika, pa tako sada pred nama “ova studija koja je značenjskih višeslojna, ona se ne bavi samo registraturom, već i unutrašnjom karakterologijom zločina” (Prof.dr. Jusuf Žiga).Tvoj otac Mensur (Vojska za jedno ljeto).
Dragi sine Vanja, kad poželiš susret sa ocem naći ćeš moje ime na 1045 strani ove knjige, u koloni najistaknutijih ličnosti iz naše i vojne istorije, Srdačno, Mensur ( Vojni leksikon)
ŽIVOT PIŠE SVOJU PRIČU
Knjigu posvećujem supruzi i saradniku Šefiki Omanović Seferović (1927-2013)
62 GODINE NAŠEG BRAKA
Na poleđini fotografije piše; “Gaza 1959’’ sa generalpukovnikom Otmarom Kreačićem i potpukovnikom Jovom Kokotom”.
General Kreačić, učesnik Španskog građanskog rata, politički komesar divizije i korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), načelnik Glavne političke uprave Jugoslovenske Narodne Armije (JNA) u vrijeme boravka u Gazi, potpukovnik Kokot, komandant Jugoslovenskog odreda mira na Sinaju, Mensur Seferović, major i novinar, sjedili su sa egipatskim generalom Helmijem kada je javljeno da su iz helikoptera ugledali odbjeglu djevojku beduinskog plemena Azazma, primljenu u generalovu kuću radi školovanja, kako usamljena savlađuje pješčane dine nošene vjetrovima uzduž izraelsko-egipatske granice, nenaviknuta na gradske pogodnosti, kupatilo i knjige, bez pustinjskog zvjezdanog neba, hurmi i slobodnog pustinjskog života, pored koza i ovaca.
Bio sam izvještač ne samo iz Odreda i general Kreačić odobri dolazak moje supruge u Kairo, general Helmi ispisa dozvolu za prelaz Sueckog kanala, obradovan što ću javiti supruzi da ćemo februara 1960. u Kairu provesti desetak dana, da sam viši oficir vojske Ujedinjenih nacija i da ćemo biti u internacionalnom hotelu, usred uzavrelog grada.
Stigao sam džipom na kairski aerodrom kada je supruga Šefika, jedini putnik četvoromotornog aviona, kretala prema meni.
Znatiželjna i odlučna, kažu da se, jedna od rijetkih strankinja, pela mračnom, uskom i strmom kamenom trakom do sredine visoke Keopsove piramide, do prostorije u kojoj je nekad ležao faraon na svježem zraku, a mi ugledasmo kako mali račvasti otvor privuče i odnese naš papir.
Nađosmo se i na rubu Saharske pustinje sto i nekoliko kilometara od Kaira na putu za Aleksandriju, među našim građevinarima koji su bušotinama tražili i našli vodu, u zelenom gaju, sa prskalicama i zalivnim trakama, sa tri žetve godišnje, sa busenjem trave i crne zemlje, oplemenjene vještačkim i prirodnim đubrivom.
Kako smo kovali godine braka
Supruga ostavi pretrpane kairske ulice i zvjezdane noći, ode za Sarajevo, a krajem juna pristiže brod “Jugoslavija” i Odred dovede u pulsko pristanište.
Na obali, gotovo usamljena, čeka Šefika!
Odvela je kćerku Selenu (8 godina) i Sanju (3 godine) mojim roditeljima u Mostar, vratila se u Sarajevo i vozom stigla u Bihać (do moje starije i udate sestre Hidajete), autobusom preko Gorskog kotara do Rijeke, potom do Pule, mijenjajući na tom putu pet prevoznih sredstava, što nas čeka i u povratku.
Autobusi i vozovi, deset putničkih linija, s jednog do drugog kraja države, za jedan željeni susret.
Tako se kovalo naše međusobno poštovanje i šezdesetdvogodišnjica (1952-2012) našeg bračnog života.
Dograđivalo se naše zajedništvo i na neobičan način.
Bio je to moj najteži poratni novinarski zadatak. Sa proslave desetogodišnjice Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u Jajcu, 29. novembra 1943, vratio sam se “plavim vozom” u Sarajevo kako bih slijedećeg jutra poslao telefonom iscrpan izvještaj za centralni armijski list (za tri prve stranice).
U stanu, kasno noću, ne nađoh suprugu i šestomjesečnu kćerku Selenu. Sustanar, vojni ljekar, potvrdi da je Šefika u bolnici, kćerka ima upalu pluća i smještena je u inkubator. Iz susjedne sobe neku riječ prozbori i moja mlađa sestra Narcisa, učenica iz Mostara, pristigla za najavljenu svečanu zabavu.
Buran varničav susret sa uzbuđenom suprugom ostavi dva ožiljka na mojoj glavi, osu svoje plamene riječi “Grubijane, okrenut si samo sebi, a ne na smrt bolesnoj kćerki”.
Ode zalupšivši vrata. Zvoni telefon. Zvoni uporno, svakako redakcijski stenograf Kostić čeka prve vijesti o mom tekstu.
Umotane glave mokrim peškirom zalegnem za sto, pišem prvu stranicu i čitam sestri, ona slegne ramenima, ponovo pišem i pružim joj dvije stranice izvještaja.
“Ovog novembarskog popodneva, u ovo jato kuća pod zastavama, u ovo orlovsko ustaničko gnijezdo što se svilo oko kula i majdana sa ožiljcima buna i bitaka, svakog časa treba da dođe drug Tito.
Iščekuju ga, već satima, ljudi koji su se obnoć i prvom jutarnjom maglom u hiljadama spustili planinskim sjenokosima, kroz šume panjače i klance nadnesene.
Sjedim u stanu Jelene Burić za stolom pored Tita, Moše Pijade i ratnim partizanskim jezgrom, bilježim riječi o vremenu rata, kada su se upravo ovdje, pored platoa i ulaza u katakombu, u kameni trijem - u predsoblju podzemnog hrama sklanjali i članovi partizanskog štaba pred naletom aviona …”.
Srednjoškolka pristigla na zabavu čita moj tekst, sklopi ruke, bi joj sve to sročeno novo i neočekivano, pa me to njeno zrno djevojačko razvedri u mom grozničavom spisateljskom grču, začuđen koliko je piscu u kritičnim trenutcima značajna i dragocjena svaka riječ podrške.
Koji dan kasnije predsjednik Narodne skupštine Jugoslavije Moša Pijade, narodni heroj, slikar i novinar, politički kažnjenik punih dvanaest godina u Kraljevini Jugoslaviji, revolucionar, član Vrhovnog štaba tokom rata, pitao je, telefonom, glavnog urednika centralnog armijskog lista “Da li ocjenjujete i nagrađujete istaknutije članke? … Predlažem da nagradite reportažu sa proslave u Jajcu ’Sa sedrenih greda’ …”. I ubrzo stiže moja novčana nagrada.
Porodični dani 9. i 15. maj
Mlada plivačica i predsjednica ženskog trebinjskog Plivačkog kluba, djevojka bujne kose i ženstvenosti, obdarena gimnazijalka u popularisanju pjesničkih stihova i istorijskih ciklusa, trebinjski delegat na Prvom kongresu Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Bosne i Hercegovine u Sarajevu posljednjeg dana rata 9. maja 1945, neplaćena sekretarica stalnog dopisnika iz Bosne i Hercegovine za beogradski centralni vojni list, u godinama našeg zajedničkog života postade majka i druge kćerke Sanje i sina Vanje, prvi čitalac mojih tekstova koje je kucala i prekucavala, pohvaljivala i kritikovala, vozač u traganju motiva i junaka mojih članaka i knjiga.
Moja reporterska usmjerenja postala su naša zajednička moralna i politička stanovišta, povezivalo nas ne samo sedam stotina i pedeset mladih ljudi Mostara što izginuše u antifašističkoj borbi, pošteni ljudi na svim stranama zemlje.
Kada su 6. marta 1945. na snježnoj Ivan planini, gdje se susreću Hercegovina i Bosna, u jednom času i na jednom mjestu poginule tri djevojke, borci iz Hercegovine, Zdenka Karačić, Emina Merdan i Ljubica Remetić, Hrvatica, Bošnjakinja i Srpkinja, tražili smo, dugo fotografije poginulih, posebno seoske djevojke iz udaljenog sela istočne Hercegovine, hrabrog borca iz bitke na Sutjesci Ljubice Remetić.
Šefika bi vozač po vojvođanskim selima, gdje su se, vođeni vijestima rodbine, nalazili rođaci poginule Ljubice koji su imali njenu fotografiju, u to vrijeme kad i u gradu mladi ljudi najčešće nisu imali svoje fotografije.
U nekom seoskom naviljku kuća dobismo sliku Ljubice Remetić, stamene i ozbiljne Hercegovke.
Tako se 1984. godine i rodila ideja naslovne strane knjige “Rascvjeti bratstva” sa tri fotosa poginulih junakinja Zdenke, Emine i Ljubice.
Godine koje su nailazile i odlazile ostaviše dokumentarne ispovijesti o teškoćama i radostima pisanja.
Naše prepoznavanje i porodično sjedinjavanje začelo se kad se nas dvoje nismo ni sastajali ni razgovarali, kad je Šefika na kamionskoj platformi sa trebinjskim delegatima stigla u Sarajevo na kongresno okupljanje antifašističke omladine 1945, a njen budući muž, ratni reporter hercegovačkih partizana na zapadnom kraju zemlje proslavljao kraj borbi protiv četnika, ustaša i drugih saradnika okupatora u Jugoslaviji, na hladnom Bledskom jezeru u Sloveniji u noći između 14. i 15. maja 1945, kada naše političko i duhovno jedinstvo označiše i fotokamere na 191. strani Zvijezda stajačica, dva fotosa naših porodičnih međaša.
Naš susret i prvi razgovori “o Trebinjskim refleksijama” nasred sarajevske ulice, koju godinu kasnije, odvede nas na put kojim koračamo, zajedno, do današnjih dana.
Naše familijarno gnijezdo obogatismo saznanjem stečenim obilaskom gotovo svih evropskih zemalja, sem skandinavskih i pirinejskih, boravkom u Egiptu i Alžiru, boljim upoznavanjem drugih naroda, država, rasa i religija, kultura, omogućavajući da se tim putem upute, povremeno, i naša djeca.
I evo nas od januara 1995. godine sa troje djece u Čikagu!
Kćerke postadoše profesori američkih čikaških škola, magistri od beogradskih dana, sin magistar biznisa, a mojih šest knjiga: Vojska za jedno ljeto (268 str.), Preboli zla (296 str.), Kamena ogništa (411 str.), Iskušenja (233 str., i prevod na engleskom jeziku, Vjetrenik (139 str.), Zvijezde stajačice (317 str.) - označiše moje čikaške godine.
I dobrota i briga naše djece i njihovih životnih partnera i naših unuka, za svoje roditelje, kao i naša neizmjerna zahvalnost zemlji i državi u kojoj živimo, za sve što nam pružaju u zdravstvenom i socijalnom zbrinjavanju, za mnoge naše hirurške operacije, za sve što čine za stare ljude, ne samo one pristigle iz Bosne.
It all begins with an idea. Maybe you want to launch a business. Maybe you want to turn a hobby into something more. Or maybe you have a creative project to share with the world. Whatever it is, the way you tell your story online can make all the difference. Don’t worry about sounding professional. Sound like you. There are over 1.5 billion websites out there, but your story is what’s going to separate this one from the rest. If you read the words back and don’t hear your own voice in your head, that’s a good sign you still have more work to do.
Advokat Demijan Drnovšek : „Borićemo se za vas” - Intervjuisao Mujko Erović
Uredništvo Ujedinjene Bosne i televizije Bosna TV prepoznalo je značaj predstavljanja uspješnih mladih ljudi u našoj zajednici, koja su velike napore roditelja, izbjeglica i emigranata, za boljom budućnosti svoje djece u Sjedinjenim Američkim Državama krunisala profesionalnim uspjehom koji može biti ne samo od koristi njima nego i našoj zajednici koja se, kao i svaka, oslanja na svoju mladost i ogleda u budućim generacijama.
Demijan je inače od oca Zdenka Drnovšeka, građevinskog inženjera, i majke Sanje Seferović Drnovšek, advokata poznavaoca prava ex Jugoslavije. Porodica Seferović, posebno pisac i humaniste Mensur Seferović, njegov djed,i Selena –ponosna tetka i majka Sanja su poznati u bosansko hercegovačkoj zajednici kao dugogodišnji volonteri koji su svojim svestranim angažovanjem ostavili u njoj duboke brazde. Demijan je bio prisutan i uključen u mnoge od njihovih društvenih angažovanja i afirmisanja Bosne i Hercegovine u dijaspori, što je uticalo na njegovo kompletnije formiranje koje je imalo mnogo faza počev od malih nogu kad je kao emigran u predgradju Brookfildu bio jedini imigrant čiji roditelji govore neki drugi jezik.
U intervjuu sa dr. Edwinom Silvermanom objavljenom u „Tribini Bošnjaka“, dugogodišnjim sekretarom države Ilinois za izbjeglice i emigrante, koji je širom otvorio vrata izbjeglicama iz ex Jugoslavije, posebno iz Bosne i Hercegovine, naglasio je da se naši ljudi odlikuju i razlikuju od drugih novodošlica u SAD po svojim ambicijama i višim stepenom obrazovanja, a to se još više odrazilo i pokazalo uspjehom sa novom generacijom u dijaspori, koja se može pohvaliti velikim brojem obrazovanih mladih ljudi, uspješnih u mnogim profesijama i biznisima.
Još jedan korak naprijed među njima su profesionalci koji su uspjeli da osnuju svoje biznise i zaposle mlade ljude iz naše zajednice, uz znanje našeg jezika i razumjevanje za probleme sa kojima se suočavamo kao novodošlice u SAD.
Demijan Drnovšek je upravo primjer mladog čovjeka koji je u rekordnom roku završio studije i postao advokat, otvorio advokatsku kancelariju u 26 godini i poslije nepune dvije godine uspješnog rada sa partnerom Abraham Mathew-om, zaposlio advokata Senada Bajrovića (po završenoj praksi takodje u njihovoj firmi), i Edina Brkoviča kao advokatskog asistenta.
Demijan je sa nepunih 21 godinu završio De Paul univerzitet, finansijski odsjek, jer mu je kvalitetno gimnazijsko školovanje u Lincoln park školi u programu International Baccalaureate, na osnovu položenih predmeta fakultetskog nivoa, omogučilo da preskoči prvu godinu a na osnovu dobrih ocjena stipendiju za studije. Nakon završenog fakulteta radio je kao menadžer u Aldo kompaniji na Michigen Avenue. Ubrzo je shvatio da želi da nastavi sa stručnim usavršavanjem i postane advokat i završio je John Marshal Law School. Poznavanje načina funkcionisanja biznisa i finansija se pokazalo kao odlična podloga za donošenje odluke o osnivanju sopstvene advokatske kancelarije odmah po položenom advokatskom ispitu. Tokom čitavog školovanja Demijan je radio i kao menadžer u Internet Cafeu, a stažirao je kod advokata, rahmetli Zije Metovića, kao i u sudu u Joliet-u gdje je stekao neophodnu praksu kao advokat i biznismen. Inače ove dvije Čikaške škole su poznate po pripremanju kadra koji odmah staje na svoje noge i otvara biznise i u tome im pomaže uspostavljanjem poslovnih veza širom Čikaga koga Demijan inače dobro poznaje i voli još kao student sa Gold Coast gdje je išao u Ogden Školu od 6 razreda osnovne škole.
Zajedno sa kolegom sa studija, Methew-om koji je kao advokatski asistent radio tokom studija u advokatskoj čikaškoj firmi, otvorili su sopstvenu advokatsku firmu iako su imali ponude za posao od drugih advokata i kompanija.
Demijan je za takvu odluku koja nosi finansijski rizik ulaganja i početnih izuzetnih napora, imao podršku od roditelja koji su bili ponosni na odlučnost, znanje i sposobnost sina da već od mladih dana bude sam sebi gazda.
„Borićemo se za vas“, poruka je advokata Demijana, koga je lično iskustvo naučilo i razvilo suosjećanje šta znači biti pripadnik manjine, prva ili druga generacija emigranata. „Kad stanem ispred sudije, pored poznavanja društvenog i pravnog sistema u kome sam rastao i školovao se, poznajem i specificnosti naših ljudi bolje od drugih advokata što uliva sigurnost a meni daje više elana da pomognem da se ostvare prava mojih klijenata. Poznavanje našeg jezika pomaže boljem razumjevanju i opuštenijoj atmosferi u kojoj se ne nalazi niko kad mu je potreban advokat iz bilo kojih razloga.
Sa ovom porukom završili smo razgovor sa advokatom Demijanom koji je nedavno postao ponosni otac u braku sa Marvet, takodje advokaticom, i prešli na razgovor o porodičnim radostima.
UNUK EMIN NA DJEDOVOM PUTU
Moj unuk Emin, đak ugledne čikaške srednje škole North Side College Prep, ljeta 2010, usred Dubrovnika peo se strmim stepeništem ka platou srednjovjekovne tvrđave Lovrjenac, gdje se toplih dana Hamlet prikazuje, pored majke Sanje, profesora i magistra istorije, brojao kamene stepenice i zapisivao riječi sa spomen ploče tog stradališta, razmišljao o tome kako li je njegov djed žedan i gladan, vezan, prije 67 godina,ljeta 1943. podnosio uzničke dane u dugoj tvrđavskoj ćeliji sa uskim tvrđavskim procjepom svjetla i svježeg zraka.
Gledao je, dan ranije, sa obnovljenog Starog mosta u Mostaru, modre vode Neretve, čitao ranije spjevanu pjesmu o kamenoj dugi, da će i on jednog dana skočiti u njene pjenušave virove. Emin piše: “Ja sam ljut jer je lijepi Stari most /U Mostaru razrušen tamo/ Ja ne želim da zaboravim bosanski /Ja želim da čitam mnoge knjige o Bosni.”
U mojim rukama je i njegova mala sveska ukoričena, lijepim rukopisom pisana u trećem razredu osnovne škole, sa naslovom: “This book was written by Emin Drnovsek on Mensur Seferovic”.
Sabirao je i drage fotose i poruke svoje duše, idući tragom djedovog zavičaja, od partizanskih do naših dana.
“When he talsk about his books in ’Sultzer Public Library’, I take pictures of him and other people. This is one of them. I hope you like it.”
Ne zaboravlja da zapiše: “He always tells me to read a lot. He tells me to be honest always. The thought is very important …”. “In Bosnia and Hercegovinia everybody knows him …”. “He has my grandma for his wife. She types all his books. She drives him too, because he does not see very well. He will not be so famous without her …”.
Osnovac, porodične priče vraća Mostaru, koliko voli ’Old Bridge’. I rodni djedov grad, da je “this bridge is destroyed during the War (1992-1995), da su djed i nana “had to leave his country because he might be killed if he stayed there” …
I na kraju (prevod sa engleskog) “On me uči bosanski jezik. On je moj djed. Ja sam jako ponosan na njega …”.
Stigao je Emin i do 7 razreda Howard Taft School i svoj doživljaj 29. aprila opisao i objavio u sarajevskom časopisu KORAK (juni-avgust 2009) sa naslovom “Samuel R. Harris i moja mama”. Nastavnica engleskog jezika, gospođa Asvos pozvala je Samuela, predsjednika Holokaust muzeja u Čikagu, da đacima ispriča o holokaustu, a njeni studenti su predhodno pročitali knjigu NOC od Elija Vizela, koja govori o holokaustu.
Priča je potekla o sudbini poljskih jevrejskih porodica, o nacističkoj surovoj najezdi - nasilniku, o getu i gradu opasanom bodljikavom žicom, kako su “uzimali Jevreje i stavljali ih u vagone koji su odlazili direktno u koncentracione logore”, kako je Haris izbjegao progon i kako “nikad više nije video svog oca i majku …”.
“Gospođa Asvos me pozvala i rekla da ispričam gospodinu Harrisu i svima drugima o svojoj mami Sanji i tetki i šta one rade u bosanskoj biblioteci”, piše Emin u članku i svojom pričom predočava kako je Sanja organizovala Prevenciju genocida, kako je pozvala Majkla Selsa, koji je napisao knjigu o genocidu u Bosni i Hercegovini, predsjednika organizacije iz Darfura, dvije Bošnjakinje iz Srebrenice …
“Kada sam završio, Harris mi je rekao: ’Kaži hvala tvojoj mami, ona radi prave stvari… Harris je završio odgovarajući na učenička pitanja. Kada je završio, došao je prvo kod mene i rukovali smo se. Rekao sam mu još da je moj dedo Mensur Seferović bio partizan u Drugom svjetskom ratu i da se borio na strani saveznika … Moja tetka je dva puta intervjuisala Eli Vizela. Sve sam to rekao gospodinu Harrisu, koji je bio veoma zadovoljan svim onim što je čuo od mene … Poklonio mi je SEMI, DJEČAK koji je preživio holokaust sa posvjetom … Ja ću tu knjigu prevesti na bosanski jezik uz pomoć moje mame. Tako će i bosanska djeca i odrasli pročitati ovu priču.
Ja sam se rukovao sa njim i ponovo zahvalio sam što je došao u našu školu.”
Koji dan kasnije u Bosanskoj biblioteci slušali smo mlade talente, Eminov muzički band. Među slušaocima je bio i Sam Harris.
Stiglo je i proljeće. i danas, 26. marta 2011, Emin je imao 15. rođendan.
(Iz knjige Život piše svoju priču, M.S.)